Jučer sam napokon smogao snage probati i Naga papriku. Kažu da je to najljuća paprika na svijetu ali pomislio sam, što je to za momka kao što sam ja? Pa naprijed, uzeo sam jedan batak i napravio šugo. Začinio sam ga s jednom sitno isjeckanom paprikom.

Uz to pripremio sam malo kupus salate i neizostavno vino.

Sve je počelo bezazleno. Zalogaj po zalogaj, probam, ma nekako nije to to. Osjeti se ljutkasto, čak i ljuto na momente ali ne pretjerano. Jeo sam pomalo, usput i salatu da me rashladi, popio koji gutljaj vina, pojeo skoro sve kad...
Odjednom je počeo feedback. Val užasne vatre krenuo je iz stomaka na gore, valjda toj ljutini treba nekakva reakcija sa stomačnim sokovima, štoli. Počeo sam nekontrolirano cupkati na stolici, vatra je bila sve jača i odjednom sam se našao izvan svoga tijela. Nekakva neopisiva sila zaljepila me je za strop radionice i odozgora sam gledao kako se moje tijelo grči na podu dok iz nosa, usta i ušiju suklja plamen. Poželio sam u momentu slikati tu scenu ali aparat mi je bio nedostupan... Trajalo je to neko vrijeme i sila je pomalo počela popuštati, počeo sam lagano lebditi natrag prema dolje. Plamen je prestao ići iz usta i ušiju, tek jedan mali plamičak tinjao je iz lijeve nozdrve. Približavao sam se tijelu kad sam vidio desnu ruku kako kreće prema čaši! Užas, ništa nisam mogao učiniti, popiti vino u ovom trenutku bilo je isto kao gasiti vatru benzinom, tako su mi govorili! Pokušao sam viknuti ali glas iz mene nije izlazio, ruka je već uhvatila čašu i prinijela je ustima. U tom momentu vratio sam se u tijelo ali bilo je gotovo. Vino je već kliznulo niz grlo. Malo je zapeklo ali i ugodno ga ohladilo, nije istina to što su mi govorili da se ta ljutina ne može njime ugasiti. Zadovoljno sam završio večeru, popio još jednu čašu i... I mogu reći da sam uspješno pojeo najljuću papriku na svijetu

Treba mi jači lanac, metar, metar i dvadeset najviše.